1. Državna uprava
2. Birokracija
3. Pravosuđe
4. Poticaji gospodarstvu
5. Nezaposlenost
6. Vanjska politika
7. Poljoprivreda
8. Banke
9. Stanovanje
10. Radnička prava
1. Državna uprava
Jedno od najtežih pitanja danas je da li opustiti ljude koje su zaposlene po raznim državnim subjektima ili ih ostaviti. Ukoliko se opuste, broj nezaposlenih će narasti, no ukoliko se ne opusti, birokracija ostaje veoma komplicirana te je veliki teret za proračun.
Stvar se ne mora gledati tako crno i bijelo. Stvar može imati i treću stranu.
Postoji jedan paradoks koji se često dešava u velikim gradovima pod okriljem njihove uprave. A to je sporost. Najčešće zbog nepotrebne i poveče količine administracije.
Rješenje efikasne uprave je u preraspodijeli posla. Ukoliko več postoji poveča administracija, a ima i poveći broj ljudi, onda se ti isti ljudi moraju poraspodijeliti po odjelima.Danas za bilo koji odgovor od grada treba nekoliko mjeseci, a sa druge strane imamo zaposlene koji efikasno rade 10% svog vremena. Takve ljude treba preraspodijeliti u druge odjele. Sa minimalno truda i ulaganja te male edukacije osoba iz jedne službe može rješavati 75% problema druge službe koja je prekrcana. Samo da rješava jednostavne probleme, može olakšati rad službenicima koji su tu dulje, te da se fokusiraju na kompleksnija pitanja. Danas samo za građevinsku dozvolu treba čekati nekoliko mjeseci.Pa i situacije gdje se traži rješenje o uplati poreza nakon kupnje nekretnine se zna čekati pola godine. Takve i još mnogih situacija ima gdje je očito potrebno više ljudi a takvih osoba postoji bez prezanja za većim troškom.
2.Birokracija
Birokracija u države je jedno o važnijih pitanja te se mora smanjiti ili digitalizacijom centralnog sustava ili usklađivanjem protokola.
Ulaganje u digitalizaciju je jedno od stvari koje se moraju povečati. Stvari kao E-građanin moraju dobiti više pažnje. Godišnje se na E-građanin prijavi skoro 6 milijuna puta. Svi službeni dokumenti se moraju moći dobiti preko interneta. Sama mogučnost popunjavanja obrzca u digitalno obliku omogučuje i njegovu analizu te obradu u digialnom obliku koja se iovako mora unijeti.
Sva radna mjesta koja se izgube tim proceom se moraju preraspodijeliti u novi odjel gdje takvo nešto iz nekog razloga nije moguče.
Isto tako se mora moći dobiti radna norma za obavljanja nečega. Mora se znati u koliko se prosječno može rješiti 10 slučajeva te prema tome planirati način unapređivanja sustava.
Ukoliko ima stotine zahtjeva ze nešto, a dnevno se obradu 2. Onda se ili zahjeetvi moraju pojednostavniti, ili se obrada mora povećati digitalizacijom ili preraspodjelom zaposlenika.
3. Pravosuđe
Pravosuđe se smatra jednim od najvećih mana Hrvatskoga društva.
Iako Hrvatska ima jedan od največih omjera sudaca i stanovnika u zemlji, sporovi se rješavaju neefikasno. Jedan razlog je iznimno velik broj sporova koje sudstvo trpi, a drugo,je neefikasan način kažnjavanja prestupnika gdje je nakon kazne prestupnik opet opasan po društvo.
Iako je sam broj sudaca velik po broju stanovnika,tako je i broj slučajeva. Hrvatska treba još sudaca koji će biti fokusirani na nove slučajeve dok stari moraju pridodat važnost starim slučajevima, od kojih mnogi imaju i desetke godina. Za sve takve slučajeve, koliko god banalni bili, mora se napraviti sudačka komisija kaja će neovisno odrediti ishod takve parnice.Za takve slučajeve se isto trebaju izuzet sudski troškovi, te regulirati odvjetničke troškove.
Pravosudni mehanizam je pun nejasnoča te čak i konfliktan te uvoliko usporava rad sudova. Radno vrijeme sudaca je neregulirano, slučajevi nisu kategorizirani po kompleksnosti te imamo jednostavne slučajeve koje mogu trajati godinama, a sudska uprava mora aktivnije nadgledati same sudce te njihovu kvalitetu i kvanitetu presuda te shodno tome odrediti bonuse.
4. Poticaji gospodarstvu
Svake godina država daje milijune kuna poticaja tvrtkama za unapređenje posla te dodatno zapošljavanje. Nažalost ta sredstva uvjek završe u ruke većim tvrtkama sa velikim političkim lobijem. Kako bi se stalo na kraj tome, država treba odrediti poseban način preraspodijele sredstava. Umjesto da največi uvjek dobivaju najviše te se time pogoduju njima dok je malo i srednje poduzetništvo ostavljeno samo sebi, država treba sredstva koja se rezerviraju za takve poticaje davati godišnje različitim subjektima. Po novom modelu bi svaka tvrtka/obrt nakon službenog traženja poticajnih sredstava i njenog dobivanja bio isključen za dobivanje poticaja sljedeće godine. Napravio bi se spisak tvrtki/obrta koji nakon što je ustanovljeno da su uredne platiše poreza te radničkih potraživanja dobile poticaj po nekakvom predefiniranom standardu. Nikada se ne bi davali poticajima koji su već dani ukoliko takvih više ne postoji, gdje bi se opet omogučivali poticaju onima prvim i tako u krug.Umjesto da se daje milijun velikoj tvrtci koja je to dobila prosle godine, dalo bi se njima 10 manjih tvrtki po 100.000 te bi sljedeće godine opet dobio netko treći, te time preraspodijelili rezervirana sredstva.
5. Nezaposlenost
Iako je nezaposlenost širok pojam, dobar dio nezaposlenih ljudi ili ima dovoljan prinos iz socijalne skrbi da ne radi ili pak radi u sivoj zoni. Umjesto da se to smanjiva, trebalo bi se iskoristiti.
Društveni rad nezaposlenih je jedno od najvećih načina kako to napraviti.
Društveni rad koji bi bio na zahtjev HZZ-a. Sami rad od 24 sata mjesečno za svakog nezaposlenog bi bilo dovoljno da se obavi dobar dio problema koje neka lokalna zajednica može imati. Drštveni rad bi bio u sklopu raznih akcija. Od ekoloških,do manifestacija,izvanrednih te ostalih. Čišćenje grada, pomoć nakon vremenske nepogode do volonterskog rada u očuvanju mira u nekakvoj lokalnoj manifestaciji su jednostavni poslovi koji bi nezaposleni morali obaviti da zarade socijalne prinose. Ukoliko takve akcije ne postoje u lokalnoj zajednici broj obavljenih sati će se zaboraviti ili smanjiti.
6. Vanjska politika
Hrvatska se nalazi u regiji sa velikim tenzijama. te se tenzije moraju smanjiti.
Takvo nešto se može jednostavno smanjiti paktom o nenapadanju sa svim susjedima.
iako je to samo po sebi jako,dolaskom treće sile koja je puno politički i vojno puno jača se takav pakt umanjuje. Samim time, pakt o ne napadanju sa susjednom državom mora biti isto tako potpisan i sa svim članicama društva G7. Gdje će se one službeno obvezati da se neće uplitati u bilo koje moguće napade između te dvije zemlje.Takav pakt će tražiti od zemaja G7 da stanu na stranu zemlje koja je napadnuta.
Time bi se odstranilo uplitanje veće treće sile za jednu ili drugu stranu, te bi isto ublažila geopolitička uplitanja većih sila u našu regiju.
7. Poljoprivreda
Kako bi Hrvatska mogla precizno ocijeniti količinu poticaja koju mže i mora dati kako bi Hrvatski poljoprivrednici bili konkurencija na stranom, a još važnije Hrvatskom tržištu, mora imati cijenik troška svake pojedine kulure koju potiče.
Najveći problem poljoprivrede je trgovina. Mora se natjerati kupce da kupuju Hrvatski proizvod a ne inozemni. Rješenje bi idealno bilo podizanjem PDV-a na uvoz, ali budući da je to teško ostvarivo, onda je najidealnije odrediti dodatnju kontrolu svih proizvoda.
Svi spominjemo kako je domaće najbolje, i to je vjerojatno ključ uvoza, a to je da se prisili uvoznike da njihovo bude ili dobro ili bolje od onoga što imamo.Osim toga dodatna administracija će natjerati uvoznike da biraju domaći proizvod a ne strani.
Isto tako jedan od velikih problema je što imamo velik broj malih proizvođaća. Zemlje su male,farme su male i samim time cijena nije konkurentna.Ukoliko nije moguće pokrupnjavanje,onda se proizvođaći moraju skupiti u zadruge te preko njih uvoziti repro materijale, te izvoziti proizvod.
8. Banke
Prvi korak u vječnoj borbi sa bankama je osigurat da se svi budući krediti davaju u kunama. Ukoliko je problem djelomično rješen problem sa prijašnjim kreditima, onda se jednostavno mogu rješiti svi budući krediti.
Budući da su sve banke u Hrvatskoj u vlasništvu stranih korporacija, Hrvatska se treba indirektno fokusirati na one koje posjeduje te dignuti njihov rejtig.Prodavanjem profitabilne dijelatnosti neće spasiti državu ni u kratkotrajnom pogledu.
Svim bankama u stranom vlasništvu se treba zabraniti veća izvlaćenja novca od svojih podružnica u Hrvatskoj, te ih primorati da dobar dio zarade ponovno ulože.
Drugi korak je da se većina kreditiranja se moraju odvijati preko domaćih banaka, po mogučnosti domaćeg vlasništva. Time država dobiva veću pregovaračku moč.
9. Stanovanje
Hrvatska spada u najviši rang po broju ljudi koji posjeduje svoj svoju nekretninu. Ta statistika se vjerujem,neće poboljšavati. Večina nekretnina se nasljeđuju iz doba socijalizma. Danas za kupiti/napraviti svoj dom nije niti približno lako kao prije.To je činjenica. Cijena nekretnina za naše pojmove su velike ako gledate prosječnu plaču u zemlji.Hrvat za stan/kuću sa kojom može jednog dana eventualno započeti živjeti i imati djecu mora potrošiti nekih 100.000 eura. Ako je prosječna plača 6000 kn (a nije) i ako čovjek uspije uštedjeti trečinu svoje plače (a ne uspije),treba mu nekih 30 godina da bude vlasnik svoje nekretnine. Mnogi se radi toga odlučuju za podstanarstvo. Nažalost kada se uspoređuje podstanarstvo i ušteda za stand cijena je relativno ista ako ne i gora ukoliko idete u podstanare. Cijena podstanarstva mora biti manja nego cijena koju se ušteđuje za svoju nekretninu. U Europi je normalno da obitelji žive u podstanarstvu jer je to ekonomičnije.Država iznajmljivanjem stanova može dovesti do pada cijene nekretnina te samog sustava podstnarstva privatnika.Isto tako prodaja povlaštenih stanova mora imati obvezu zabrane daljnje prodaje do određenog vremena, te umjesto same prodaje stana gdje je više nemoguće zabraniti daljnu trgovinu se mora dati stan na najam 5/10 godina te će tek tada ugovorom stan postati vlasnišvo kupca. Umjesto stana koji će se platiti odmah nekih 50.000 eura, po novom bi se godišnje plaćalo 5.000 eura te bi nakon 10 godina stan postalo vlasništvo kupca.Tako bi olakšalo samom kupcu otplatu,te smanjilo zaduživanje kod banaka.
10. Radnička prava
Nažalost radnička prava udržavi su loša. Rad je primarn dio preživljavanja. Isto kao i prije, tako i danas.Rad se mora cijeniti,kakvi god bio.Cijenjenje rada se direkttno veže za platežnu moć građana.Država mora štititi radnika, ne samo svoje već i on koji rade u privatnika.Ukoliko postoji bilo koja interakcija države i poduzetnika, ona se prvo uspostavlja provjerom plačenog poreza te radničkih prava.Bez toga ne smije biti nikakva komunikacija.Nažalost, danas najveće poticaje dobivaju tvrtke koji ne mogu ni prekovremene platiti ljudima koji su pošteno to zaradili.Radne sate koji se davaju zaposlenicima prazne da potpišu te im kasnije poslodavac/voditelj upiše je česta pojava. Samim time se radni sati moraju odvojiti od poslodavca. Radnik mora imati svoje koje upisuje sa svojim potpisom ili čak poženije digitalno u sustav kao E-Građanin gdje poslodavac ne može ući.Ukoliko to nije moguće,mora imati barem uvid u radne sate u digitalnom formatu.Isto tako mora biti upućen da li su mu sva davanja uplaćena uključujući mirovinsko i zdravstveno osiguranje.
Nema komentara:
Objavi komentar