Uvatila me depra... Primjetija san da nemam srice sta se tice prijateljstva, a za veze se ne trudim puno jel osobno mislim da sam pre mlad da bi se vezao.
U veze ulazim uvik sa nekom rezervom, kolko god se tija prepustit toj ljubavi, jednostavno mi mozak to ne dopusta, i mogu mu na tome samo zahvalit. Nije da sam flegmast i nije me briga za drugoga,dapace.Samo mislim da triba drzan neku rezervu ili plan B ako druga strana ima problema, a mi nikad ne mozemo bit sigurni sta druga strana misli. Imam jedan sklop koji jednostavno iskljuci osjecaje na neki, cak i za mene strasan nacin. Taj sam sklop dobija u jedno od veza u kojih sam se onako prepustija i cura me centrirala nogon u dupe. Imam osjecaj da san bija totalna koma tada. Od tada vise nikoja me nije povrijedila koliko mi god bila draga, i zbog toga nazdravljam svom super sklopu u mozgu.
Za razliku od cura i veza, prijateljstvo je cini mi se jos neka stvar koju ne mogu skuzit.I na koju mogu bit ranjiv, iako u zadnje vrime imam obrambeni mehanizam i za to( iako veoma los, ali jos je u alfa fazi!).
Tesko je nac dobre prijatelje, one prave i iskonske jos teze. Osobno mislim da imam problema sa time. Imam osjecaj kao da se ne uklapam. Imama osjecaj da kad bi popustija i promjenija svoj stav da bi se naslo lako, no to bi znacilo da moram mjenjat svoje temelje, a svi znamo kako je to tesko. Pokusavam se prilagodit svima, al imam osjecaj da to nitko ne uzvraca.
Mislim da san covik za ekipu, ako triba vozit cu, necu pit, ic cu cak i na cajku, samo za ekipu. Al kao da ja to jedini radim. Ostali kad im se nesto ne svidja jednostavno odustanu od necega ili se sticaju...
Ne mjenjam svoj stav... jel je moj i ja san ga osobno napravija... Al moze li se sa njim dugo? Vrime ce pokazat.
Nema komentara:
Objavi komentar